U 90-im godinama je standard za digitalnu televiziju razvijen od koncepta do gotovog proizvoda. Postoje dvije skupine standarda, koje se tek neznatno razlikuju: europska i američka. Kvaliteta digitalne televizije varira; od rezolucije analogne televizije do nekoliko puta bolje rezolucije. Digitalna televizija donosi surround zvuk i multimedijske usluge. Signal se kodira i komprimira po MPEG-2 standardu. Digitalna kodiranje danas već jako puno koriste sve vodeće televizijske mreže, u razlicitim rezolucijama i formatima, tako da je na dobrome putu da potpuno zamijeni stare analogne sisteme.
Postoje dvije glavne organizacije koje donose standarde za digitalnu televiziju. Prva je European Telecommunications Standards Institute (ETSI), koja standarde za digitalnu televiziju regulira u sklopu European Digital Video Broadcasting projekta (DVB). Druga organizacija je Advanced Television Systems Comittee (ATSC), za područje Sjeverne Amerike. Razlike u standardima su neznatne, a naslijeđuju tradiciju da Amerika i ostatak svijeta nikad nemaju iste standarde.
Standardima za digitalnu televiziju su regulirani način kodiranja i kompresije video signala, audio signala, pomoćnih informacija, i način prijenosa digitalnog signala (frekvencije i modulacije).
Standardi obuhvaćaju tri podsistema. Prvi podsistem, kodiranje i kompresija, definira MPEG-2 za video kompresiju, Digital Audio Compresion (AC-3) za kodiranje zvuka. Europski standard omogučava korištenje MPEG-2 standarda, također, za kodiranje zvuka. Drugi podsistem, multipleksiranje, koristi MPEG-2 kodiranje za multipleksiranje video, audio i pomoćnih informacija u jedan stream podataka. Treći podsistem obuhvaća standarde za prijenos digitalno kodiranog streama po kablu, preko satelita, ili zemaljskim antenama.